Neku se večer u našoj školi dogodila radost druženja uz lijepu riječ. Na jednom se mjestu našlo nekoliko različitih generacija učitelja koji su prošli kroz našu školu i koji u njoj još uvijek žive svoj poziv. Sve nas je povezala ljubav prema pisanoj riječi i nešto što u svim prosvjetarima živi kao trajni zapis, nešto što ostane kad se oljušti i otpadne sve ono manje lijepo, nešto što se može nazvati  "kristalnom kockom vedrine". I zato te večeri nije bilo razlike između starijih kolega i onih koji su tek na početku svoga učiteljskog poziva. Povod druženju bila je promocija pjesničkog i proznog rada naše kolegice učiteljice Ružice Šolić ili Terezije Dinter. Za mene je uvijek bila Ružica koja je tu večer razotkrila jednu sebe koju nisam dovoljno poznavao i koja me je još jednom oduševila svojom neposrednošću i nježnošću i hvala joj na tome. Uz ulomke iz svojih djela i majstorski vođen razgovor od strane našega kolege prof. Pavla Jerolimova, uživali smo u svakoj izgovorenoj riječi osjećajući zajedništvo koje nam povremeno nedostaje i koje bismo trebali češće poticati i njegovati. O tome sigurno možemo puno naučiti od svojih starijih kolega.